AIKIDO KLUB "MUSUBI"

TAKEMUSU AIKIDO ASSOCIATION CROATIA

Aikido na djelu – VOŽNJA VLAKOM
Borba uz dašak ljubavi

Vlak je štropotao i zveketao kroz predgrađa Tokya tog pospanog proljetnog popodneva. Naš je vagon bio razmjerno prazan –nekoliko kućanica s djecom, neki starci koji su krenuli u kupnju. Odsutno sam piljio u jednolične kuće i prašnjave živice.

Na jednoj stanici vrata su se otvorila i iznenada je popodnevni spokoj razbio neki čovjek urličući žestoke, nerazumljive psovke. Uteturao je u naš vagon. Nosio je radničku odjeću, i bio je velik, pijan i prljav. Vrišteći, zamahnuo je na ženu koja je držala bebu. Udarac ju je odbacio u krilo dvoje staraca. Pravo je čudo bilo da se beba nije ozlijedila.

Prestravljeni, starci su poskočili i požurili prema stražnjem dijelu vagona. Radnik se namjerio na leđa starice no promašio ju je dok je sitnim korakom odbrzala u sigurnost. To je toliko razjarilo pijanca da je zgrabio metalnu šipku u sredini vagona i pokušao ju iščupati iz ležišta. Vidio sam da mu je jedna ruka rasječena i krvava. Vlak se klatio naprijed a putnici su se skamenili od straha. Ustao sam.

Tada sam bio mlad, pred dvadesetak godina, i u prilično dobroj formi. Protekle tri godine provodio sam dobrih osam sati u vježbanju aikida gotovo svaki dan. Volio sam bacati i hrvati se. Sebe sam smatrao opasnim tipom. Problem je bio u tome što svoju borilačku vještinu nisam okušao u stvarnoj borbi. Kao učenici aikida, nismo se smjeli tući.

"Aikido," iznova bi govorio moj učitelj, "jest umijeće pomirenja. Tko god ima na umu borbu srušio je svoju povezanost sa svemirom. Ako se pokušaš nametnuti ljudima, već si poražen. Učimo kako riješiti sukob, ne kako ga započeti."

Slušao sam što govori, jako sam se trudio. U svom nastojanju išao sam tako daleko da bih prelazio ulicu nastojeći izbjeći chimpirae, propalice koji su se okupljali u blizini željezničkih stanica. Moja me suzdržljivost ushićivala. Osjećao sam se i opasno i sveto. No, u srcu sam priželjkivao apsolutno legitimnu priliku da spasim nevine uništavajući krivce.

To je to! rekao sam sâm sebi ustajući. Ljudi su u opasnosti. Ako ubrzo ne učinim nešto, netko će vjerojatno stradati.

Ugledavši me kako ustajem, pijanac je našao priliku da usmjeri svoj bijes. "Aha!" zarikao je. "Stranac! Tebi treba lekcija iz japanskog bontona!"

Lagano sam se držao za rukohvat iznad glave i polako ga pogledao s gnušanjem i odbojnošću. Imao sam u planu raščetvoriti ovog purana ali on je morao napraviti prvi potez. Želio sam da pobjesni pa sam napućio usnice i poslao mu uvredljivu pusu. "U redu!" urlikao je. "Sad ću te ja naučiti." Pripremio se da nasrne na mene.

U djeliću sekunde prije nego se pomaknuo, netko je viknuo "Hej!" Proparalonam je uši. Sjećam se neobično veselog, živahnog tona tog povika –kao da s prijateljem revno tražiš nešto a on iznenada naiđe na to. "Hej!"

Okrenuo sam se ulijevo, pijanac se zavrtio udesno. Obojica smo buljili u sitnog starog Japanca. Mora da je već bio dobrano zagazio u sedamdesete, ovaj sićušan gospodin koji sjedi tu, besprijekoran u svom kimonu. Nije se obazirao na mene već se oduševljeno smiješio radniku, kao da želi podijeliti vrlo važnu, dragu tajnu.

"Ajde," reče starac laganim narječjem, pozivajući pijanca rukom. "Dođi i razgovaraj sa mnom." Lagano je mahao rukom.

Grmalj je pratio, kao da je marioneta. Ratoborno se ustobočio pred starim gospodinom i izderao se glasnije od zveketa kotača, "Zašto bih, dovraga, s tobom razgovarao?" Pijanac mi je sad bio okrenut leđima. Ako mu se lakat pomakne ma i za milimetar, sravnit ću ga sa zemljom.

Starac se i dalje široko smiješio radniku. "Daj, što si pio?" upitao je, očiju sjajnih od znatiželje. "Pio sam sake," urliknuo mu je radnik, "a i to se tebe ne tiče!" poprskala je starca slina.

"Oo, to je prekrasno," rekao je starac, "jednostavno prekrasno! Vidiš, i ja volim sake. Svake večeri, moja žena i ja (ona ima 76 godina, znaš), mi zagrijemo malu bocu sakea i odnesemo ju u vrt pa sjedimo na drvenoj klupi. Gledamo kako sunce zapada, i promatramo naše stablo draguna. Moj pradjed je posadio to stablo, i brine nas hoće li se oporaviti od onih ledenih oluja koje smo imali protekle zime. No, naše je stablo bolje nego što sam očekivao, posebno kada se sjetiš na kako lošoj zemlji raste. Zadovoljstvo nam je gledati to stablo dok ispijamosvoj sakei sjedimo vani uživajući u večeri – čak i kada kiši!" Pogledao je radnika trepćući.

Dok se trsio da prati starčev govor, pijancu se lice opustilo. Šake su mu se rastvorile. "Da," rekao je, "i ja volimdragune..." Glas mu je lagano utihnuo.

"Da," rekao je starac, smiješeći se. "I siguran sam da imaš prekrasnu ženu."

"Ne," odgovorio je radnik. "Žena mi je umrla." Vrlo nježno, ljuljajući se s kretanjem vlaka, veliki je čovjek počeo jecati. "Nemam ženu, nemam dom, nemam posao. Tako se sramim." Suze su se kotrljale njegovim obrazima; grč očaja talasao je njegovim tijelom.

Sada je na meni bio red. Stojeći tamo u svojoj neiskvarenoj mladenačkoj nevinosti, u svojoj pravičnosti da "učinim ovaj svijet sigurnim za demokraciju", iznenada sam se osjetio prljavijim nego što je on bio.

Tada je vlak stigao na moju stanicu. Dok su se vrata otvarala čuo sam starca kako suosjećajno cokće. "Joj, joj," rekao je. "To je uistinu teška nevolja. Sjedi ovdje i sve mi ispričaj."

Okrenuo sam glavu da bacim još jedan pogled. Radnik se izvalio na sjedalu položivši glavu u starčevo krilo. Starac mu je nježno gladio prljavu, zamršenu kosu.

Dok je vlak odlazio sjeo sam na klupu. Ono što sam želio postići mišicama postignuto je lijepim riječima. Upravo sam vidio aikido iskušanu borbi, a srž toga bila je ljubav. Morat ću vježbati ovo umijeće s potpuno drugačijim raspoloženjem duha. Proći će još mnogo vremena dok budem mogao govoriti o rješavanju sukoba.

TerryDobson