AIKIDO KLUB "MUSUBI"

TAKEMUSU AIKIDO ASSOCIATION CROATIA

Gaijin no bunke - Dojo izvan Japana

Fuji Yama Dojo

Moj prvi osjećaj vezan uz Japan bila je zahvalnost. Moji su roditelji izbjegli nacističku Europu zahvaljujući pomoći hrabrog japanskog diplomata. Bilo kojem Židovu koji je upoznat s holokaustom, to je sjećanje koje se teško može zanemariti.

Moj drugi osjećaj vezan uz Japan bila je očaranost. Prijateljstvo moga oca s nekolicinom japanske gospode pružilo mi je prve uvide u vrlo slikovitu japansku povijest i velike tradicije na koje nije utjecalo njihovo prikazivanje u medijima. Prvi dan kad sam imala službeni trening borilačkih vještina je dan na koji je moj život postao jasna slika, i imala sam to zadovoljstvo da otada nadalje ostanem u borilačkim vještinama.

Toliko sam mnogo primila! A sada je vrijeme da vratim što sam primila, i suočena sam s poteškoćom koja muči i mnoge druge učitelje vještina: Kako je moguće podučavati u gaijin no bunkou (u dojou izvan Japana)?

Moj trening u vještini Daito Ryu Aiki Jujutsu počeo je u Japanu. Učitelji su pripadali vrlo staroj, privatnoj, neovisnoj organizaciji koja se više brinula o tradiciji nego o svom širenju. Učitelji su bili uvjereni da se samo vrlo mala skupina ljudi unutar nove generacije Japana sposobna pridržavati pravila istinskih, tradicijskih borilačkih vještina. Stoga se njima ideja o dojou izvan Japana činila potpuno besmislenom.

Moj prijedlog o otvaranju dojoa van zemlje naišao je na mnogo prigovora. Objašnjavali su mi da ne-japanski učenici ne bi imali ništa na što bi se mogli osvrnuti kako bi razumjeli što to znači biti odan dojou ili učitelju. Rečeno mi je da bi njihov osjećaj za vještinu bio poput njihovog osjećaja za neki sport ili hobi – da, zbog nepoznavanja povijesti i tradicije vještine, oni ne bi smatrali da je čast ili povlastica to što primaju poduku tehnika ove vještine. Rečeno mi je da bi strani učenici mislili da mogu "kupiti" pravo da ih se podučava i da bi stoga bili drski i držali se na distanci. Rezultat "podučavanja" takvih učenika (rekli su moji učitelji) bila bi puka fizička aktivnost kojoj bi manjkalo iskonskoga duha.

U dubini srca bojala sam se da bi moji učitelji mogli biti u pravu.

Moj učitelj mi je dao dopuštenje i izazov je započeo. Zemlja u kojoj ću podučavati nije bila samo izvan Japana, već strana i meni. Da bi moj dojo bio priznat, trebala sam dokazati da su učenici prihvatili duh vještine, ne njenu tehniku. Bez opravdavanja, bez objašnjavanja.

Rengokai zahtijeva osobnu poduku. Na svakih deset novih učenika (kohai) trebao bi biti stariji učenik (sempai) čije bi znanje tehnike trebalo odgovarati njegovoj disciplini i predanosti. Imajući to na umu, krenula sam u izgradnju temelja dojoa: sempaija.

Iskustvo se pokazalo obeshrabrujućim. Neki su odmah htjeli znati koliko brzo bi mogli dobiti crni pojas. Drugi su htjeli znati kada će biti sposobni potamaniti čitavo svoje susjedstvo.

Nakon što je vježbao neku tehniku otprilike tri mjeseca, jedan je učenik "otkrio" da je mudriji od svih učitelja, i proglasio je tehniku "beskorisnom". Otada je pokušavao pronaći načine da pobije svaku tehniku dok ga se podučavalo, time trošeći vrijeme svih koji su sudjelovali.

Neki učenici nisu mogli učiti jer su bili preoholi. ("Ovo sam drugačije učio u drugom dojou.") Neki " učenici" su uistinu bili članovi drugih dojoa koji su "ispipavali konkurenciju". A jedan učenik nije mogao učiti jer je vjerovao u osebujnu teoriju reinkarnacije! ("Sve što trebam je podsjetnik. Ne možeš me ustvari ništa naučiti jer sam sve to učio u prošlom životu.")

Neki učenici su propuštali vježbanje ako je određena rock grupa bila u gradu, ili ako su bili pozvani na nogometnu utakmicu, ili ako su se upustili u kompjuterske igrice.

Iako su neki učenici trošili trostruke iznose svojih članarina na odjeću, šminku ili video igrice, smatrali su pravom poteškoćom platiti dojo na vrijeme. Kako se samo usuđujem zahtijevati točnost?!

Kada bih ih prozvala zbog pogrešaka, učenici bi ponekad bezobrazno odgovarali: "Možeš me učiti tehnici, ali ja neću promijeniti svoj način. Ne možeš promijeniti to što ja jesam". Nažalost, ti učenici nisu uopće imali pojma što jesu. Sve što su znali bila su njihova imena, starost i ukus u odijevanju. "Trud", "predanost", "poštovanje" i "vjernost" su im sve bile nepoznate riječi. Ono što su nazivali svojim "identitetom" bila je ustvari njihova pohlepa i oholost.

Jednom sam zamolila umjetnički nastrojenog deshija da naslika poster za naš dojo. Složio se no vrijeme je prolazilo a ništa se nije dogodilo. Kada sam pitala za poster, izvukao je nekakav – brzopotezan i netočan. Od vremena kada sam naručila poster, taj je učenik provodio sate igrajući bejzbol, gledajući nogometne utakmice, i ispijajući pivo u lokalnoj pivnici. Nije imalo smisla da ga pokušam nešto naučiti: Učitelj ne može ništa učiniti za učenika beskičmenjaka.

Kada je došlo vrijeme da izvijestim Rengokai, nisam baš bila oduševljena. Imala sam učenike kojima je bilo dosta treninga na tvrdom podu košarkaškog kluba, učenike koji su bili zaokupljeni time da pokažu kako se mogu opijati vikendima i unatoč tome biti dobri budoke, učenike koji su zamjerali za svaku lipu koju su trebali uložiti u svoju poduku, i učenike koji su bili ogorčeni kada bih ih tražila da dovrše svoje napola napravljene zadatke. U njihovim očima bila sam zahtjevna, izbirljiva, iritantna "ženska."

Čuvši kakvi su moji učenici, Sensei mi je ukazao da bunko (ogranak) nije uspio. Da sam se bar mogla raspravljati s njim, ali nije bilo nikakve osnove za to. Nažalost, morala sam odustati od bunkoa. Učenici su bili ogorčeni, ali bilo je prekasno.

Loše sam se osjećala zbog svog prvog pokušaja da utemeljim bunko, i krivila sam sebe za njegov neuspjeh. Zahvaljujem Senseiju N. Ichikawi, sinu mog učitelja, što je istaknuo da sam učinila najbolje što sam mogla i da sam pokazala put. Dozvolila sam učenicima da donesu vlastite odluke; izbor je bio njihov. "Ne brini," dodao je, "Jednog dana, makar samo zbog jednog čovjeka, sve će biti vrijedno truda."

Moj idući zadatak bilo je podučavanje u vojnom okruženju. Učenicima je bilo dozvoljeno da pristupe grupi tek po preporuci. Moj izbor sempaija temeljio se isključivo na predanosti. Nisam nudila nikakvo blještavilo, samo naporan rad. I jasno sam dala do znanja da me ne zanima "širenje" ničijih obzora.

Ljudi u novoj grupi su trenirali kao da im život ovisi o tome; trening je bio njihov prioritet. Grupa je bila mala ali u potpunosti predana, i ispunjavalo me zadovoljstvom podučavati ih. Deshiji se nisu žalili. Vježbali su naporno i bili savjesni u svim svojim dužnostima. Njihova pomoć je bila stalna, bezuvjetna i neprocjenjiva.

Ovoga je puta Sensei bio zadovoljan.

Jedno od najdražih mi sjećanja je događaj koji se zbio pred mnogo godina u jednom dojou u diplomatskoj misiji, vrlo daleko od Japana. Toga je dana grupa bila povjerena gostujućem učitelju, koji je također bio uvaženi metalurški inženjer i znanstvenik. Na kraju poduke taj Sensei je zamolio učenike da poprave pokvarena klizna vrata u dojou. Deshiji su potvrdno klimnuli. Kasnije, iza ponoći, moji prijatelji i ja smo primijetili da je svjetlo u misiji još uvijek upaljeno. Pogledali smo kroz prozor i vidjeli da gostujući učitelj sam popravlja vrata! Uznemiren, jedan od mojih prijatelja je ušao i upitao učitelja zašto radi sam kada je popravljanje vrata dužnost učenika dojoa.

"Vaša Sensei je viši stupanj od mene," odgovorio je posjetitelj. "Kada zatraži da se nešto učini, to se treba učiniti što je prije moguće. Da ju pustimo da čeka bilo bi pokazivanje nepoštivanja, budući da ona predstavlja ono što mi učimo. Žalosti me što nitko od vas to izgleda ne razumije. Bojim se da uzaludno rasipa svoje učenje na učenike kao što ste vi. Trebali biste se sramiti."

Kasnije sam zapisala riječi toga čovjeka u svoj dnevnik. On je bio veliki učitelj ali nikada nije zaboravio kako biti dobar učenik. Njegov primjer nam je pružio korisnu poduku o predanosti, poštovanju i poniznosti.

Nedavno je neka učenica u karate dojou mog prijatelja čitala jedan od naših biltena. Kada je završila rekla je, "Ovo je dosadno – ništa osim duge prodike." Kasnije sam načula kako jedan od mojih učenika govori drugome, "Da sam bar mogao ovaj članak pročitati prije pet godina. Koliko sam vremena protratio!" Kad sam to čula srce mi se ispunilo ogromnim zadovoljstvom. Znam da radim ono što trebam kao učitelj i da je nešto od onoga što mogu ponuditi dobro primljeno.

Sin Senseija Ichikawe je bio u pravu. "Makar samo zbog jednog čovjeka, sve će biti vrijedno truda." I uistinu jest!

Moguće je utemeljiti gaijin no bunko. Sve što trebamo je pravi deshi i pravi duh. Ne može biti kompromisa budući da prijeći pola puta ne znači prijeći put. Ne bismo se trebali pretjerano brinuti o tvrdim podovima, zamrljanim zidovima, ili manjkom ogrjeva za peć.

Temelj dojoa je u srcima njegovih deshija. Tu možemo početi graditi. Ako tu ne uspijemo, nema potrebe da ulažemo u cigle i drvenariju. Ukoliko uspijemo, imamo sve vrijeme svijeta da izgradimo dojo jer se odanost iskrenog deshija nikada neće pokolebati.

 

 

D. Seidman
Foreign Dojo Branch copyright 2006 Fuji Yama Dojo.
Reproduced with the kind permission of Fuji Yama Dojo

Prijevod: Željka Žmire